недеља, 21. фебруар 2016.

Nada Petrović / Povrće u saksiji



Internet je čudo... Ume da nas zaustavi, ali ume i da nas pokrene, da nas oraspoloži i da nas rastuži, da nas naljuti ali i razgali... Pre nekoliko dana naletela sam na jednu sličicu... U prvom trenutku doživela sam šok... Pa nije valjda dotle došlo, samu sam sebe pitala, ali ubrzo sam shvatila da sve ovo nije daleko od istine... Poljoprivreda jeste na izdisaju, a ono što se na pijaci kupuje dovešće nas do toga da mi ubrzo počnemo da se borimo sa goli opstanak, što zbog skupoće što zbog otrova kojim je isprskano...


Znam da ne voliš ni motičicu, a kamo li motiku, govorila je majka... Ali isto tako dobro znam da ćeš i ti nekada otići i kupiti seme i zasaditi to isto seme samo da ti deca ne jedu otrovima prskano, i to mi je rekla... Nisam verovala... Ali pre neki dan, kada sam u poljoprivrednoj apoteci, gde sam zbog lukovica gladiola svratila,  videla kako ženica sa pregačom preko suknje, kupuje desetak vrsta otrova i punu košaru semenije, kada sam je pitala da l’ sve to mora, a ona mi je odgovorila da je to samo deo i da će tek da dokupi kada bude mladice rasađivala... I gle čuda iz apoteke sam izašla sa naramkom semenije ( slikala sam samo ono što je u kesicama spakovano, a ne grašak, luk beli i crni, boraniju...)...  I evo me gde poslednjih nekoliko dana pokušavam da pronađem na internetu da li je moguće bašticu zasaditi, a da se držaljica motike ne spusti u dlan... Našla sam i to čudo... Može, u saksiji...

                    

                                                 N. Petrović








субота, 13. фебруар 2016.

Nada Petrović / Otrovi naši nasušni




Otrovi naši nasušni

Ulazim u poljoprivrednu apoteku. Iz tašne vadim spisak šta kupiti. Neven, peršun, mirođiju, prkos... Volim cveće i začinsko bilje... Sačuvala sam velike plastične čaše od kiselog mleka pa planiram da sada posadim, kad otopli rasadiću na otvorenom, već sam odlučila gde ću na placu okućnice napraviti oazu boja i mirisa.
Ispred mene žena takođe ima spisak. Trži nešto za prskanje zemlje, pa još nešto, pa opet... Sedam ili osam flašica otrova na tezgi. Tek tada započinje da diktira sa spiska za semeniju. Započinjem razgovor sa ciljem da saznam šta je u flašicama... Počela je sa ponosom da nabraja, ne pamtim nazive, pa su mi zato dodatna objašnjenja neophodna... Jedno je protiv korova, drugo protiv crva, treće za bolju klijavost, četvrto da zemlja bude rastresita, peto da rasad uspravno stoji... Za to vreme je trgovac doneo ono što je imao sa spiska, a ženica je izvadila još jedan papir na kom je bilo napisano još nekoliko otrova, ako sam dobro razumela,  protiv buba zlatica, protiv biljnih vaši, protiv plamenjače, protiv, protiv, protiv... Pitam da li baš sve to mora, ona odgovara da baš ne mora, ali treba i nastavlja, da ako tridesetak puta ne oprska zemlju, mladice i vreže kornišona neće imati ni da se pojede i zimnica stavi,  a kamo li proda...
Izlazim iz apoteke sa kesicama krastavaca, paradajza, salate i odlukom da zasadim rano povrće makar na dlanu zemlje, da mi se deca ne truju hemikalijama tim ranim povrćem, kažu da njih najviše tretiraju ( ma ni ova mi se reč ne sviđa) i unapred zamišljam komšije kako će da mi se smeju kada vide da navlačim rukavice i počnem da pravim još jednu leju... Biće belaja ako odlučim da zasadim i malo krompira...